Latinska riječ Missio, od glagola koji označava poslanje mitto, -ere, misi, missum = slati, poslati, šaljem: označava radnju koja teži ispunjenju i učinkovitom izvršenju poslanja. Uvijek netko nekoga šalje sa zadaćom, ili zadatkom da bi se nešto postiglo, ostvarilo, učinilo.
Temeljno poslanje jest naše postojanje. Mi nismo rođeni na vlastito inzistiranje niti smo mogli tražiti da budemo stvoreni, jer jednostavno nismo postojali. Netko je to htio, on nas je poslao i šalje nas s točno određenom zadaćom. Kad mi to vršimo i izvršimo, onda smo postigli svrhu svog poslanja: izvršili smo volju i želju onoga tko nas šalje, napravili smo i učinili sve što je od nas tražio, a učinak se očituje kroz zadovoljstvo koje za nas život znači, to je ono što jesmo. Zadovoljni ako smo izvršili poslanje, nezadovoljni ako nije postignut cilj i djelo dovršeno. Znamo što u životu i jedno i drugo znači.
I Isus je poslan od Oca da izvrši svoje poslanje, da spasi Izraela, svoj narod, sve ljude, da ih otkupi (smrću na križu) i da ih spasi (od propasti smrti i pakla) kroz konačno ispunjenje u slavi Uskrsnuća. Ovo je jedina kompletno izvršena akcija poslanja. Ona je bila bezuvjetna, konkretna i do kraja izvršena, tako da se je Otac proslavio u Sinu Isusu na način proslave svih Njegovih koji to prihvate, hoće i žele. Time su oni svjedoci tog poslanja i iz tog svjedočenja proizlazi naše poslanje, da radost otkupljenja i spasenja bude usmjerena kroz naše djelovanje k slavi uskrsnuća, konačnoj proslavi nas u Kristu i Krista u nama.
Time ovaj život postaje dio vječnog života, zato je potrebno i te kako razmisliti o svojim potezima da se djelovanjem u ovom životu uvodimo u vječni život s Kristom, a ne bez njega. U vječni život će svi, samo neće svi u vječnosti biti s Kristom, a to im sigurno neće biti radostan osjećaj, nego promašenosti, besmisla i praznine u promašenom cilju. Nihilizam i praznina nisu ono za čim bi čovjek težio, jer time ne opravdava svoje postojanje! Postojati ni zašto, ciljati nikamo, postići ništa i završiti u praznini? Koji je smisao toga? To je besmisao! Tu nema tko koga poslati nekamo! Ja ne znam što je to!
Onaj koji je rođen u Kristu, kršćanin je poslan svjedočiti taj veliki učinak Kristovog izvršenog poslanja, djeluje kao što je i On djelovao, osjećaj ljubljenosti i blizine rađa potrebu to proslijediti drugome, da se radost širi i da se dobro učvršćuje u stvarnom djelovanju. Radi svoje slabosti nailazimo na poteškoće, zato je upravo skoro nemoguće osloniti se na sebe i svoje sile, nego se uvijek i nanovo naslanjamo na Njegovu blizinu i molimo ga za moć (pomoć) da budemo ustrajni do kraja i izvršimo svoje poslanje. Radi naše nesavršenosti, slabosti i čestih pogrešaka u hodu, mi se možemo naći na stranputici, ne na pravom putu. Možemo i često zalutamo, pa završimo ondje gdje nismo htjeli, sa puno teških nesporazuma, boli i patnje, ne samo nama nego i onima kojima smo to prouzročili svojim djelovanjem. A trebalo je biti sasvim drugačije…. Dakle, promašili smo. Koji je to osjećaj? Kako dalje?
Ne može se tako dalje. Moramo se vratiti na pravi put, dati se njime voditi, učiniti sve što možemo da bi se ostvarivala vrijednost koja nam život puni osjećajem korisnog i dobrog učinka, i radost koju dijelimo s drugima kojima je radi toga dobro, je prava potvrda da smo na pravom putu!
Neka poslanja su bitna i nužno potrebna za život. Poslanje roditelja! Dijete je potpuno ovisno o roditeljima, bez njih ne može ni postati ni opstati. Ako roditelji ne vrše svoje poslanje to za dijete znači smrt! Strašno! Ne bih ovdje komentirao ništa dalje, pogotovo ne što se stvarno događa. Milijuni djece umiru, dapače bivaju ubijeni jer roditelji ne žele izvršiti svoje poslanje!
A sažalimo se nad siročetom! Ali na vrlo nespretan neljudski način da ih optužujemo zašto su uopće rođeni. Upravo time sebi izričemo presudu!
Naša misijska aktivnost svjedoči nešto sasvim drugo u čvrstoj povezanosti s našim misionarima. Mi smo otvoreni potrebnima, kad im život postane pretežak ili nemoguć, mi smo tu, mi reagiramo i s time dajemo nadu drugome za život i podupiremo ga stvarno na mnogovrsne načine: od molitve, zalaganja u raznim akcijama, doprinosom materijalnim dobrima nužno potrebnim za opstanak, a time dajemo tim ljudima čvrstu nadu, da je život veći i vrjedniji od svega drugoga. Znamo li kolika je vrijednost zahvalne molitve nasićenog djeteta? To je slavljenje života nad smrću! A tko je tomu uzrok? Upravo ti dragi prijatelju koji se reagirao pravo u pravo vrijeme.
Sjetite se nagrađene fotografije jednog fotoreportera, koji je snimio dijete u pustinji koje je izgladnjelo i iznemoglo sklupčano sjelo na suhu zemlju i još samo poneki pokret glave davao znak da je još živo, a iza njega orao lešinar već čeka samo da se on više ne mogne micati, da umre. Taj reporter je izašao iz automobila, fotografirao ga i otišao. Dobio je nagradu za efektnu fotografiju, ali dijete je umrlo. Kasnije sam pročitao da ga je savjest progonila i da je radi te slike i svog neučinkovitog reagiranja neslavno skončao. Šteta za obojicu! A jednostavno je sve moglo biti posve drugačije. Sa malo dobre volje i dva tri gutljaja vode. Nije izvršio svoju misiju. Prošao je pored gladnog, žednog i umirućeg i ostavio ga da umre!?
Da bi izvršili svoju misiju treba nam srce da bi od srca mogli dovršiti u nama započeto dobro djelo. A srce je središte inspirativne ljubavi koja sve može. Treba djelovati, s ljubavlju da bi postigli radost s drugima u ostvarenju svega onoga što nam život znači.
Ljubav je naša misija, radost je naše poslanje, to je put prema vječnosti i u vječnost.
Neka nas blagoslovi Onaj koji nas ljubi!
Marko Tomić, župnik
