Izbornik
Župa na Facebooku
Zadnje dodano
Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.
Ovim nedjeljnim meditiranjem završava liturgijska godina. Ovom nedjeljom se hoće zaokružiti cijeli “Isusov događaj”. I završava na križu. Povijesni Isus završava na križu i na križu otvara novi svijet i novo vrijeme. Veličina Isusova se paradoksalno očituje - očituje se u predanju na križ i u oprašatanju. “Oni ne znaju što čine”. Ljudi ne znaju što čine kad zlo rade. Gledano u “ravnoj liniji” ovoga svijeta Isusov život završava neuspješno, zapravo porazno. Taj paradoks poraza i uzvišenja događa se kroz križ. Kroz križ se prelama jedan čovjek i otvara se (rađa) novi čovjek. Smrt postaje rađenje.
U organizaciji Župnog ureda Prozor, 24. studenog u kino dvorani Doma kulture u Prozoru bit će prikazan dokumentarni film o životu i radu hrvatskog misionara fra Ilije Barišića iz Rame i njegovim župljanima župe Kimbulu na sjeveroistoku države Kongo, autora Ivice Barišića. U subotu, 24. studenog, u 16:00 sati održat će se projekcija za djecu, a u 18:00 sati za odrasle.
Danas nam se postavlja pitanje o vjerovanju u trajnost života, kao i o vjerovanju u uskrsnuće. Svaki dan čujemo pričati kako ljudi lakše prihvaćaju reinkarnaciju nego li uskrsnuće. U reinkarnaciji se radi o kružnom putu unutar ovog svijeta, a u uskrsnuću o “prijelazu” u drukčiju (transcedentalnu) stvarnost. Diskusija u uskrsnuće bila je prisutna i unutar Hebrejskog vjerovanja. Dapače se uz sve vjerovanje u Yahvea postavljalo i pitanje vječnog života ljudi. Mnogi su vidjeli nastavak života u djeci, zato je bila obaveza uzeti ženu bratovu da mu se ostavi rod i nastavi život.
Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše “u znaku vjere” – kao vjernici – daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. U svome časoslovu, u prošnjama, ona također moli za pokojne. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.