S prekrivanjem križeva i slika započinje se različito, od mjesta do mjesta. U mnogim mjestima s pokrivanjem se započinje s večernjom misom uoči pete korizmene nedjelje. Dok drugdje započinje nakon mise na Veliki četvrtak. U nekim mjestima slike i kipovi ne samo da su prekriveni, nego se uklanjaju iz crkava, osobito nakon Velikog četvrtka. Križevi se otkrivaju nakon bogoslužja na Veliki petak. Sve ostale slike se otkrivaju kratko nakon mise na uskrsno bdijenje. Postaje križnog puta i vitraji na crkvama se nikada ne pokrivaju. Pojedine biskupske konferencije mogu odlučiti hoće li pokrivanje u ovom periodu biti obvezatno u okviru njihovog područja.

Pokrivač se obično radi od laganog purpurnog platna bez ikakvih ukrasa. Običaj prekrivanja slika u zadnje dvije nedjelje korizme vuče korijen iz starog liturgijskog kalendara u kojemu je Muka čitana na petu nedjelju korizme (zbog toga Nedjelja muke) kao i na Cvjetnicu, utorak i srijedu u Velikom tjednu i na Veliki petak. Iz tog razloga je period nakon pete nedjelje korizme zvan vrijeme muke. Podsjetnik na taj običaj jest obvezatno uzimanje prvog predslovlja Gospodinove muke kroz peti tjedan korizme.

Običaj prekrivanja križeva i slika mora se shvatiti u granicama religiozne religiozne psihologije, jer nam pomaže da se koncentriramo na veliko djelo Kristova otkupljenja. Iako je ovo istina, povijesni počeci ove prakse leže negdje drugdje. Najvjerojatnije ova praksa svoj korijen vuče iz običaja razvlačenja velikog platna ispred oltara početkom korizme. Običaj je zabilježen u Njemačkoj početkom 9. stoljeća. To bi platno, nazvano Hungertuch (platno gladi), skrivalo oltar od vjernika tijekom cijele korizme i ne bi se uklanjalo sve do čitanja Muke na srijedu u Velikom tjednu, kada bi se pročitale riječi i hramski se zastor razdijeli na dvoje. Neki autori kažu da je bilo praktičnih razloga za to budući da su često nepismeni vjernici trebali neki znak kada započinje korizma.

Drugi, pak misle da je to ostatak starog običaja javne pokore kada su pokajnici bivali ritualno izloženi pred crkvom početkom korizme. Kada je običaj javne pokore izišao iz uporabe – cijeli skup je simbolično prenesen u običaj posipanja pepelom na Čistu srijedu – više nije bilo moguće izlagati ih pred crkvom. Umjesto toga oltar im je bio skriven sve dok se ne bi pomirili s Bogom na Uskrs. Iz sličnih su pobuda kasnije, u srednjem vijeku, bile prekrivane slike križeva i svetaca početkom korizme. Pravilo ograničenja pokrivanja u Velikom tjednu došlo je kasnije, javlja se s publiciranjem biskupskih ceremonijala u 17. stoljeću. Nakon Drugog vatikanskog koncila bilo je pokreta koji su tražili potpuno dokidanje prekrivanja slika, ali je ta praksa ipak preživjela, iako u blažem obliku.

Edward McNamara – Sveučilište Regina Apostolorum