Ideal svećeničkog lika je svećenik koji shvaća svoje svećeništvo kao karizmu koja je dana njemu, ali za služenje Crkvi i narodu. Taj se ideal može živjeti na razne načine, pa opet imamo neke stilove svećeničkog života. P. Zulehner razlikuje četiri svećenička stila.  

1. Svećenik čuvar tradicija. – Doživotno se opredijelio za svećeništvo, čvrst je u svom zvanju, vidi sebe kao svećenika Isusa Krista i to mu daje smisao života. Gdjegod ima potrebe za svećenika, on je tamo. Moderni stil života mu je stran (tehnologija, Internet, Web, itd.), a nastoji i Crkvu sačuvati od modernizma. Moguće je da ima određene rezerve s obzirom na II. Vatikanski Sabor, jer smatra da je disciplina olabavila. Kao najvažniju funkciju smatra slavljenje sv. Mise i dijeljenje svetih sakramenata. Karakterizira ga vjernost svetom Ocu, a u javnosti uvijek nosi svećeničku nošnju.

2. Svećenik koji je osjetljiv na izazove suvremenog svijeta. – Smatra sebe Božjim čovjekom, ali je otvoren na izazove suvremenog svijeta, pa nekako živi unutar dvaju svjetova. Smatra sebe graditeljem mostova između Evanđelja i kulture, između Crkve i svijeta, između tradicije i suvremenosti. Ako je potrebno, hrabro se zalaže za pravo drugih. Rijetko nosi svećeničku nošnju u javnosti.

3. Svećenik koji je blizak ljudima. – Vjeruje u svoje poslanje, vjeruje u svoje svećeništvo, a ipak doživljava sebe kao jednog između svojih vjernika. (npr. Oscar Romero), Helder Camara). Visoko cijeni suradnju s vjernicima laicima, smatra važnim i svoj privatni život kad može relaksirati. Doživljavamo ga kao „običnog čovjeka“.

4. Moderni lider svoje zajednice. – Svećenik koji je vođen dubokim osjećajem odgovornosti za Crkvu. Živi svoje svećeništvo kao karizmu koju je dobio za druge. Visoko cijeni svakog pojedinca, zanima se za mišljenje svakoga, smatra da je uloga župskog vijeća od prvotne važnosti. Želi biti blizak ljudima, stoga puno vremena posvećuje drugima, rado posjećuje svoje vjernike.

Zajednička crta ovih svećeničkih identiteta jest uvjerenje da svećeništvo nije „privatno vlasništvo“, nego od Boga dobivena karizma i povjereno poslanje. Karakteristika zrelog svećeničkog identiteta je svijest o poslanju, ili u svojem svagdanjem obliku kao svijest odgovornosti. Svećenik vrši svoj posao s uvjerenjem da ljudi ga trebaju. Primjer za takvo shvaćanje svećeništva imamo u jednom mladom talijanskom svećeniku:

Pietro Gonella - svećenik i mistik

Izvrstan primjer za kristocentričnu svećeničku mistiku imamo u jednom mladom svećeniku. Pietro Gonella: svećenik čiji je oltar bio krevet.

Rodio se 1931. S 13 godina ušao je u sjemenište sa željom da postane svećenik. Njega je privukla misao o veličini svećeničkog lika: "svećenik je velik, jer dodiruje nebo, drži Isusa i daje ga drugima". No ovaj mu se san uskoro razbio. 1949. razbolio se od bubrežnog nedostatka. Imao je tada 18 godina. Bolest ga je prikovala u krevet s kojega nikad više nije ustao. Išao je 15 puta u Lurd da izmoli ozdravljenje, jer je htio postati svećenik. No ozdravljenje se nije dogodilo, ali čudo da.

Pietro se u međuvremenu puno dopisuje, dolaze mu ljudi za savjet. Jednom je zgodom povjerio svom prijatelju: "Želio bih služiti samo jednu sv. misu pa umrijeti". Ta želja stigla je do njegova Biskupa, od biskupa do Papa Pavla VI. koji je dopustio da Pietro bude zaređen za svećenika u bolesničkoj postelji. Krevet je postao njegov oltar, tu je služio sv. misu za svijet. Ljudi su mu dolazili za duhovno vodstvo, za sv. ispovijed.

Na prvu godišnjicu svećeništva piše Biskupu: "Moja služba u Crkvi je svjedočiti da je naš mir u vršenju Božje volje. Sve je milost." A jednom prijatelju piše ovo: "Sad će biti 30 godina otkada sam prikovan za krevet. Nije to malo, ali Isus mi je otkrio spasonosnu vrijednost kršćanske patnje. Sto puta bih započeo iznova da bi još više volio Isusa i pokazao drugima njegovu ljubav. Ja sam potpuno zadovoljan, sretan i ostvaren u ovom bolesničkom krevetu."

Bio je svećenik svega 15 mjeseci. Umro je 28. prosinca 1979. u 48. godini života, od kojih 30 provedenih u krevetu. Sprovod mu je bio svečan: proslava jednog divnog života, jednog od tolikih čudesa Božje ljubavi. Bio je velik svećenik, jer je shvatio bit svećeničkog zvanja: biti svjedok Isusove ljubavi, imati Isusa kao jedinu ljubav.