Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnail  Današnja Liturgija nas već priprema za svetkovinu Duhova. Naime, sva čitanja spominju Duha...
article thumbnail    Poštovani i dragi Župljani, kao i svi ljudi dobre volje, Radost mi je čestitati najveći blagdan...
article thumbnail  Velika subota dan je šutnje i ozbiljnosti, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni...
article thumbnail  Danas je Veliki petak. Dan kad je poginuo na križu Isus iz Nazareta, Bog i čovjek. Mrak sramote...
article thumbnail  Veliki četvrtak je četvrtak u Velikom tjednu, posljednji dan korizme. Toga dana navečer počinje Vazmeno...
article thumbnail  Na Nedjelju muke Gospodnje; na Cvjetnicu, spominjemo se Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, nekoliko...
article thumbnail  Budući da još uvijek imamo izvanredne okolnosti međusobnog ophođenja, jer je na snazi odredba...
article thumbnail  Zbog poznatih razloga, služenje sv. Misa i dalje je bez nazočnosti vjernika. S ciljem da se nitko ne...

 

Današnja Liturgija nas već priprema za svetkovinu Duhova. Naime, sva čitanja spominju Duha Svetoga. U evanđelju je prvi navještaj dolaska Tješitelja koji je Duh istine, to jest Duh Sveti. Prvo čitanje govori kako apostoli Petar i Ivan idu u Samariju da bi stavili ruke na krštene koji će tako primiti Duha Svetoga. U drugom nam čitanju sveti Petar govori o Isusovom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća: „Krist ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu“.

Dolazak je Duha Svetoga događaj od velike važnosti; može se reći da je cilj cijeloga utjelovljenja i otkupljenja, jer odgovara na obećanje koje je Bog dao po proroku Jeremiji i Ezekielu o novom savezu. Osobito po Ezekielu Bog je rekao: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas“. Ta preobrazba koju je Bog učinio omogućila je novi savez koji je intimno i snažno jedinstvo između Boga i vjernika.

Isus u govoru nakon Posljednje večere kaže: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha istine“. Isus ne može ostati zauvijek s apostolima, jer je prihvatio ljudski život koji je ograničen. Osobito ga je prihvatio kako bi ljudsku smrt pretvorio u put saveza s Bogom, u put otkupljenja i jedinstva čovjeka s Bogom. Zato mora otići, kao što je više puta i sam kazao.

No Duh istine može s učenicima ostati zauvijek, jer nije vezan uz ljudski život. To je Duh Božji koji je vječan kao Bog i koji može ostati zauvijek sa svim Kristovim učenicima.

Međutim, postoji razlika; Isus je kao čovjek bio vidljiv, dok Duh nije vidljiv. „Svijet ga ne može primiti – kaže Isus – jer ga ne vidi i ne poznaje“. Duh je nevidljiva stvarnost, nutarnja stvarnost, sigurno vrlo važna, no nije zamjetljiva s ljudskim osjetilima.

Da bismo upoznali Duha, moramo s njim imati nutarnji odnos, a svijet nema taj odnos. Tu se „svijet“ mora shvatiti kao sve grešne i sebične sklonosti zajedno; to je svijet grijeha koji ne propušta Duha, te ga ne poznaje. Međutim, Isusovi ga učenici poznaju, jer kod njih ostaje – i Isus dodaje – i u vama je.

Osim toga, uvijek moramo žarko željeti primati Duha Svetoga. Potreban je napor pounutrašnjenja. Ne možemo ostati na površini stvari, nego moramo ići u dubinu. To je moguće zahvaljujući Duhu Svetom koji je Duh istine, to jest potpune objave. Isus u jednom drugom odlomku kaže: „On, Duh Istine, upućivat će vas u svu istinu“, to jest očitovat će svu dubinu i puninu Kristova otajstva.  

Isus također na početku evanđelja sutrašnje liturgije kaže: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ i na kraju: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi“. Tako mnogo ističe važnost odnosa između izvršavanja njegovih zapovijedi i ljubavi prema njemu.

Naime, istina je da istinska ljubav nije samo osjetilna i ne sastoji se samo od osjećaja, nego je učinkovita i sastoji se od velikodušnih djela. U našem slučaju ta se djela sastoje u izvršavanju Isusovih zapovijedi koje su zapovijedi velikodušne ljubavi.

Kada se zaista voli jedna osoba, voli se njezino dobro i želi se činiti ono što ona želi. Inače ljubav nije istinska, nego je samo potraga za osjetilnim zadovoljstvima. Ljubav je mnogo veća stvarnost od jednostavnog osjetilnog zadovoljstva. To je dar sebe drugome i to se čini djelima koja odgovaraju željama voljene osobe.

Dakle, ako Isusa ljubimo, moramo željeti činiti ono što je njemu drago, častiti ga svojim životom, izvršavajući njegove zapovijedi. Ako Isusa ljubimo, dopustit ćemo da nas On vodi, kako bi naš život bio uistinu lijep u njegovim očima, dostojan njega i da ga slavi. Stoga je za nas vrlo važno izvršavati njegove zapovijedi koje su zapovijedi ljubavi, kako bismo uistinu ostali ujedinjeni s njim. Duh Sveti nam mnogo pomaže izvršavati zapovijedi ljubavi koje nam je Isus dao, te nam daje nutarnji poticaj da bismo činili ono što je drago Bogu i Isusu.

Potom nam Isus jamči da njegova prisutnost neće biti potpuno oduzeta učenicima: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama“. Nakon raspeća i smrti, Isus se vratio učenicima kao Uskrsli, te se i dalje čudesno vraća u životu svih učenika. „Još malo i svijet me više neće vidjeti; no vi ćete me vidjeti, jer ja živim i vi ćete živjeti“. Učenici su novu Isusovu prisutnost među sobom shvatili zahvaljujući zajedništvu života s njim. Radi se o vrlo snažnoj prisutnosti; Isus kaže da On živi i da će učenici živjeti od istog božanskog života koji daje da ljudi budu u nutrini povezani jedni s drugima. Taj je uzajamni nutarnji život čudesna i prekrasna stvarnost koja ostvaruje ideal savršenog jedinstva u ljubavi.

„U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama“. Tu je jasno izražena međusobna nutarnja povezanost. Isus je kao Sin Božji u Ocu; ali On je prisutan i u svakom vjerniku; dolazi u svakoga od nas u pričesti, no i sa svojom milošću i dalje je prisutan u našem životu u sve dane.

S druge strane, budući da je Krist veći od nas i mi ga ne možemo držati u sebi, mi smo u njemu. On dolazi u nas, no nadilazi nas i uključuje nas u svoje mistično tijelo koje je čudesna i veličanstvena stvarnost.

„Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati“. To je prekrasno obećanje prisnosti pune ljubavi! Kršćanski je život prekrasna stvarnost, jer je život jedinstva u ljubavi, jedinstva s Kristom, jedinstva s Ocem nebeskim, jedinstva s Duhom Svetim i jedinstva sa svim vjernicima.

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje kako su apostoli nastavili Kristovo djelo. Osobito nam pokazuje prvu etapu apostolskog djela. Apostoli su nakon obraćenja koja su se dogodila u Jeruzalemu i u Judeji, propovijedali u Samariji.

Židovi su Samarijance prezirali kao narod, smatrali su ih mješavinom poganstva i židovstva. Međutim, Isus je išao u Samariju i obratio je velik broj Samarijanaca.

Filip, potaknut Duhom Svetim, ide u Samariju kako bi nastavio Isusovo djelo i ostvario djelo Uskrsloga. Njegova služba ima čudesan uspjeh. Naime, milost Božja privlači ljude i preobražava društvo. Čitamo u Djelima apostolskim: „Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio“.

Plod je Filipova propovijedanja bio da se u tom Samarijskom gradu širila velika radost. Djelo je uskrsloga Krista po apostolima djelo koje širi mir i radost.

Filip nije apostol, ne pripada skupini dvanaestorice, nego onoj sedmorici koje su apostoli uspostavili nakon Pedesetnice. U tom odlomku vidimo da postoji razlika između sedmorice koji su prethodnici đakona i apostola koji su prethodnici biskupa. Sedmorica su propovijedala ljudima koji su bili samo kršteni u Isusovo ime, no nisu primili Duha Svetoga. Međutim, apostoli su na njih polagali ruke i tako su primali Duha Svetoga.

Na taj način radost, o kojoj govori čitanje, postaje potpuna kada se primi Duha Svetoga i kada On očituje svoju dobrotu i snagu s mnoštvom darova.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Petar govori o apostolskom zvanju svakoga kršćanina. Apostolat nije samo za biskupe i svećenike, nego je oznaka cijele Crkve, zahvaljujući upravo djelovanju Duha Svetoga u srcu svih vjernika.

Sveti Petar vjernike poziva da uvijek budu spremni odgovoriti svakome tko ih pita za obrazloženje njihove nade koja je u njima. Tu se vidi da držanje i ponašanje kršćana očituje veliku nadu.

Sveti Petar nam u svojoj poslanici želi tu nadu utisnuti u dušu. Podsjeća nas da smo po Kristovu uskrsnuću ponovo rođeni za živu nadu, nadu savršenog jedinstva s Bogom i konačnog jedinstva nakon smrti.

Kršćani su u Petrovo vrijeme privlačili ljude, jer su vidjeli da su puni nade. Ljudi su htjeli znati obrazloženje te nade i radosti koje su imali i kada su ih progonili. Naime, kada su podnosili progonstva, umjesto da klonu duhom, pokazivali su da u sebi imaju još više nade.

Svatko od nas mora biti spreman obrazložiti nadu koju posjeduje, zahvaljujući Isusovu dolasku, zahvaljujući njegovoj smrti i uskrsnuću, te zahvaljujući daru Duha Svetoga. Mi, kršćani, moramo širiti nadu oko sebe. Svijetu je mnogo potrebna. Bez nade, život ne vrijedi živjeti. Međutim, s nadom se može ići dalje dinamično i ostvarivati dobre stvari u životu.

Duh Sveti nam daje sposobnost svjedočenja vjere, nade i ljubavi. Osobito nade, jer njezina dinamična dimenzija odgovara poticaju koji nam daje Duh Sveti. Naša nada dolazi od dinamizma otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća i od dinamizma koji nam priopćava Duh Sveti.

Mislimo na svetkovinu Duhova, koja je blizu, s velikim žarom i s velikim iščekivanjem, jer Gospodin nam uvijek priprema dragocjene milosti, ne samo za nas same, nego i za sve ljude koje susrećemo i kojima moramo prenositi kršćansku nadu. 

rv

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Joomla Template - by Joomlage.com